Marin Živković – Kako je biti tata?

Super. Što je super? Super je što svakodnevno postoji toliko zajedničkih doživljaja da se  vrlo brzo zaborave svi negativni momenti, kojih također svakodnevno ima.

Moja kćer, Nea, sada ima dvije godine. Dvije nevjerojatne godine u kojima je izrasla iz bića koje te ne doživljava po’ posto i jedva percipira svijet oko sebe, u pravu osobu koja već razvija svoj osebujni karakter. Stvarno je svaki novi dan s njom užitak i nevjerojatno me veseli svaki put kad je pored mene i kada provodim vrijeme s njom. A što je možda i važnije, vidim da i ona uživa i sa mnom. Mama nam često prigovara da imamo neke interne fore i da bi i ona htjela u njih biti uključena. Ali nije uvijek bilo tako.

Prvih 6 mjeseci sam imao osjećaj kao da propuštam cijelo njeno djetinjstvo. Puno sam radio, a kada bi bio doma, ona bi uglavnom spavala ili jela i kao da sam imao svega sat vremena dnevno s njom. Živio sam njeno djetinjstvo kroz videe koje bi mi žena slala. Na poslu smo ulazili u fazu kada je baš trebalo potegnuti i kada su očekivanja bila velika. Dio mene je mislio da je moj angažman nezamjenjiv i da će dio projekata propasti ako ne budem prisutan.

Srećom, imao sam kolege na koje sam se mogao pouzdati i shvatio sam na vrijeme da je jedina pozicija na kojoj sam uistinu nezamjenjiv, je ona da budem otac maloj Nei. U tom momentu smo odlučili da uzmem roditeljski dopust, te smo otišli živjeti u inozemstvo kod ženine obitelji na četiri mjeseca. Nažalost, mogao sam biti samo četiri mjeseca na dopustu, jer dodatna dva mi mogu biti dostupna jedino ako mi je žena državljanka pa mi ih „pokloni“. Također, s obzirom na prepolovljena primanja, morali smo se useliti kod ženinih staraca i pitanje je bili si mogli priuštiti dodatni roditeljski dopust s obzirom na financijsku situaciju.

Unatoč svemu tome, ta četiri mjeseca su bili nešto najbolje što sam u životu napravio. Stvorio sam pravo povjerenje između mene i Nee i od tada se osjeća jednako sigurno u mojim kao i u maminim rukama. Išli smo u šetnju dva puta dnevno po 2-3 sata svaki put (koji put i kad je bilo -20 stupnjeva) i bez obzira no to sam opetovano morao punici dokazivati svoju sposobnost da se brinem za svoju kćer i boriti za svoju ulogu u njezinom odgoju.

Sjećam se jednom prilike kada je žena išla na službeni put i povela se rasprava hoće li Nea spavati u mojoj ili u sobi od punice. Biti roditelj, ako želiš biti dobar, nije nešto što možeš raditi usput. Moraš se potruditi preuzeti tu ulogu i po potrebi, izboriti se za nju. Lako je prepustiti odgovornost nekome tko ima više iskustva ili prebaciti sve na mamu. Ali dugoročno, ako se želi biti otac koji nešto pozitivno znači svojem djetetu, odgovornost se mora preuzeti. Nea je na kraju provela noć u tatinom zagrljaju i nije bilo nikakvih problema. Takva pitanja se srećom više nisu postavljala, a i mama je znala da ima partnera na kojeg se može osloniti i da si i ona može priuštiti zasluženi odmor tu i tamo.