Moje iskustvo očinstva vrlo pozitivno – brdo ljubavi i sreće, ali dakako uz puno rada i strpljenja. Pri tome me je najviše iznenadilo koliko je roditeljstvo prvenstveno rad na sebi.
Tradicionalno sam pretpostavljao kako je to nešto što je usmjereno na dijete, no zapravo sam kroz proteklih godinu i pol puno toga morao promišljati o svojim prioritetima, učiti, brusiti vještine, preuzimati odgovornosti… puno toga se pokazalo radom na sebi. Tek iz tog proizlazi i rad s djetetom. I čini mi se da tako i treba biti.
Dijete me je dodatno ponukalo da preispitam kako živim i što želim te da odgovaranjem na ta pitanja mogu učiti dijete modelom, tj. da dijete uči promatrajući kako ja pristupam sebi, svojoj obitelji i zajednici, a ne (samo) slušajući ono što govorim.
Skupa sa suprugom pokušavam raditi na tome da naša kćer uči o zdravim međuljudskim odnosima… o ljubavi, sigurnosti, podjeli odgovornosti, rodno ravnopravnom odnosu u obitelji i sl. I doista uživamo dok vidimo kako prati i trenutke nježnosti i podrške među roditeljima te vjerujemo kako je to strahovito bitno.
Želimo da dugoročno uči u svome životu graditi zdrave i uvažavajuće odnose sa osobama koje ju okružuju, a vremenom i sa zajednicom u kojoj živi. Kao i da zna prepoznati one loše odnose i od njih se odmaknuti. Čini mi se da se to shvaća zdravo za gotovo i da se o tome razmišlja tek kada dijete doživi problem – a tada je već kasno, tj. postupamo reaktivno.
Na bespućima interneta je toliko podataka. No, mali je broj njih usmjeren na očeve, a još je manji broj njih na hrvatskom. Još ako ubacimo i faktor da bi bilo dobro kada bi te informacije bile pouzdane, provjerene i stručne… ostaje nekolicina entuzijasta koji produciraju nešto vrijedno pažnje.
Na žalost, smatram da je (posebice internet) literatura usmjerena prvenstveno na majke. Jasno mi je da je to i do „realiteta tržišta roditeljstva“ gdje su majke i dalje zainteresiranije, no zato je i nužno da ova tema ne bude samo podložna „tržištu“, jer se tako ne mijenjaju odnosi unutar obitelji i način na koji percipiramo ulogu očeva. Dapače, rekao bih da se uloge dodatno betoniraju, posebno nakon iskustva čitanja tekstova koji često i potiču rodne stereotipe u odnosima roditelja. Imam tu sreću da sam pedagoške struke pa se ne oslanjam samo na internet i na intuciju, nego imam i nešto prethodnih izgrađenih vještina, stavova i znanja.
Koristio sam očinski dopust te sam na njemu bio 6 mjeseci, jednako kao i moja supruga. Više se ni ne sjećam kako sam saznao, naprosto sam uvijek znao da ta opcija postoji, makar nisam znao sve detalje. A kad je došlo vrijeme raspitao sam se kod očeva koji su ga već koristili. No smatram da je većini to i dalje nedovoljno vidljivo, pa čak i da je pomalo tabu.
Strah i/ili nervoza prije dolaska djeteta su normalni. Normalno je i da se osjećate kako puno toga ne znate i da se pitate kako ćete uspjeti brinuti se za jedan novi život… pružiti mu sve što treba. Normalno je i da se brinete kako će vam se život mijenjati nakon što dobijete dijete. To je, zapravo, dobar početak, jer pokazuje da ste odgovorni.
Ali – da vas i utješim – kada dođe vrijeme, čovjek ima strašan kapacitet učiti i prilagoditi se. I svaka poteškoća ili kompromis koji katkada morate raditi su taman barem malo manji od ljubavi i sreće koju vam dijete u život donosi – tako da je bilanca uvijek pozitivna.