Imam osjećaj da detaljno pamtim svaku minutu tih prvih mjeseci kada sam postao tata naše male djevojčice. Htio sam biti sa svojom suprugom i curicom 24 sata dnevno, nisam se htio odvajati od njih. Proveo sam tri dana u bolnici s njima i bio sam prvi koji je bebu ulovio u ruke nakon poroda i čak su mi dozvolili da ju prvi odjenem.
Taj prvi susret je obilježio cijeli moj odnos s djetetom i suprugom u narednim godinama. Mogao bih reći da je to bilo najposebnije iskustvo mog života, potpuno nadrealno. Prvih par dana samo se diviš tom novom ljudskom biću, kako već samostalno preživljava u ovom svijetu. A nama se činilo da je naša beba već od prvog dana htjela biti strašno samostalna u životu i što je starija to nam se više potvrđuje taj prvi dojam.
Istovremeno, iako nije nikad bila maza, zanimljivo je da bi se uvijek smirila u mom zagrljaju, kao da joj je bitno da zna da je moja i da me ima uz sebe kad god joj to treba. A tako je to i do danas kad ima skoro 4 godine. Tu sam za nju kad god joj zatreba kao neku čvrsto sidro.
Kako se ona mijenja i kako je ona sve svjesnija svega oko sebe, taj bond koji smo stvorili prvih dana, uvijek je prisutan. Koliko smo kilometara napravili zavezani jedan za drugoga s njom uspavanom u slingu, to nas je bez riječi povezalo neraskidivo. Imam taj zaštitnički osjećaj prema njoj koji je uvijek tu, bilo da se svađamo ili zezamo, ureže ti se kao tetovaža koju ne možeš i ne želiš izbrisati.
Volio bih da sam se manje brinuo oko svake sitnice, kao prvi roditelji, puno smo energije i frustracija trošili na tantrume, na temperaturice, na problemčiće u ponašanju. Da imam vremeplov, promijenio bi svoje reakcije na to jer mislim da to nije bilo dobro ni za nas ni za dijete, koje je upijalo naše stresove u tim kritičnim trenucima.
Dijete plače zato što ne zna na drugi način izraziti svoje osjećaje ili potrebe, ne plače zato što ti želi napakostiti ili zagorčati život. Tu je manje sebičnosti od strane roditelja poželjno. Treba se u tim izazovnim trenucima prisjetiti da svaka krizna situacija relativno brzo prođe, da treba samo izdržati oluju i onda dolazi sunce.
Često su informacije i savjeti zbunjujući, kontradiktorni čak, obitelj se voli petljati iako su već zaboravili većinu toga, prijatelji su subjektivni i svako dijete je različito, literatura je često preopširna, google te prestraši, doktori imaju različiti pristup, i na kraju zaključujem da svaki roditelj zna najbolje za svoje dijete jer ga najbolje poznaje.
Imamo i društveni problem u tome što žene iz generacije u generaciju prenose znanje o odgoju djece i otvoreno dijele savjete i međusobno si pomažu, dok je taj prijenos znanja puno slabiji među muškarcima u obitelji i upitno je koliko tate i djedovi otvoreno razmjenjuju svoja iskustva sa svojim sinovima i unucima. Općenito je to povezano s reprodukcijom maskuliniteta među dečkima koju se nadam da naša generacija i one iza nas neće nastaviti. Aktivno radimo na tome s mojom neprofitnom organizacijom Daddyhood Europe i želimo naglasiti kako je muževno i cool biti predani tata!