Očev dopust: razgovor s Ivanom Dobrotić

Očev dopust postoji u većini država Europske Unije. Što je točno očev dopust i po čemu se razliku je od rodiljnog i roditeljskog dopusta?

Kada govorimo o strukturi roditeljskih dopusta, postoje tri glavne vrste dopusta: očev, rodiljni i roditeljski dopust. Za očev dopust najčešće kažemo da je svojevrstan pandan rodiljnom dopustu. Naime, dok je s jedne strane rodiljni dopust u pravilu isključivo pravo majke koje se tek u određenim okolnostima može prenijeti na oca djeteta ili drugog roditelja, očev je dopust, s druge strane, isključivo pravo oca djeteta (ili drugog roditelja u zemljama koje priznaju prava istospolnim partnerima). Otac ga može koristiti nakon rođenja djeteta, slično kao što majka može koristiti rodiljni dopust.

Roditeljski su dopusti pravo oba roditelja, a koriste se nakon isteka rodiljnog dopusta. No, i oni mogu biti različito dizajnirani. Pa je tako rjeđa praksa da je roditeljski dopust obiteljsko pravo koje se onda koristi sukladno dogovoru roditelja, bez da se ulazi u način raspodjele tog dopusta. Češće se roditeljski dopust definira kao individualno pravo svakog roditelja, pri čemu postoji i mogućnost definiranja kvota (neprenosivih mjeseci). U tom slučaju roditeljski dopust u određenom dijelu može također biti kreiran kao isključivo pravo oca djeteta ili drugog roditelja. Takvu shemu ima veliki broj europskih zemalja, pa i Hrvatska u slučaju rođenja prvog i drugog djeteta. Primjerice, u Hrvatskoj svaki roditelj ima pravo na četiri mjeseca roditeljskog dopusta, od čega su dva mjeseca tog dopusta neprenosiva s jednog roditelja na drugog. U tom slučaju govorimo o individualnom pravu od četiri mjeseca dopusta, ali i o kvotama od dva mjeseca dopusta pošto su dva mjeseca dopusta neprenosivo pravo. Dakle, u konačnici jedan roditelj može iskoristiti najviše 6 mjeseci roditeljskog dopusta, a dvomjesečna kvota „propada“ ukoliko oba roditelja nisu koristila dopust.

 

Statistike nam pokazuju da mali broj očeva u Hrvatskoj  koristi rodiljni i roditeljski dopust. Što bi očeve motiviralo na korištenje očevog dopusta?

Da, činjenica jest da u Hrvatskoj jako mali broj očeva odlazi na roditeljske dopuste. No, sagledamo li taj podatak u komparativnom kontekstu ta brojka ne iznenađuje. Naime, roditeljski je dopust u Hrvatskoj još uvijek limitiran gornjom naknadom koja je do srpnja prošle godine iznosila jako niskih 2.660 kuna mjesečno i tada je porasla na 3.991 kunu mjesečno, što još uvijek ne doseže niti jednu prosječnu plaću. Komparativna su istraživanja ovdje jasna i govore kako očevi koriste dopuste samo kada su oni dobro plaćeni, odnosno kada se kreću oko visine njihovih primanja, što u Hrvatskoj vrlo često nije tako.

Tako da dio razloga svakako možemo tražiti u samoj shemi dopusta, koja u konačnici niti prepoznaje sam očev dopust, pravo koje očevi često koriste kada je dobro plaćeno. Stoga bi trenutnu shemu dopusta svakako trebalo unaprijediti u tom smjeru, a kako bi se ponajprije stvorile bazične pretpostavke da očevi češće koriste dopuste.

Dio razloga naravno treba tražiti i u drugim činiteljima počevši od tradicionalnog poimanja roditeljstva i uloge očeva u ranoj dobi djeteta, radnog okruženja i nerazumijevanja poslodavaca do okoline općenito (prijatelji, rodbina, itd.) koja često nije podržavajuća spram očevima koji preuzimaju aktivnu brigu oko djeteta. Stoga bi u Hrvatskoj trebalo jače osvijestiti koliko je važno za samo dijete da se očevi aktivnije uključe u njihov odgoj, a i promijeniti klimu na radnom mjestu te osigurati da poslodavci postanu naklonjeni ideji da i očevi odlaze na roditeljske dopuste jednako kao i majke te da ih u tome i dodatno potiču. Na kraju krajeva, to je i trend u svim razvijenijim zemljama koje su osvijestile važnost i dobiti radnog okruženja koje je pozitivno spram roditeljstva.

 

U javnosti je uvođenje očevog dopusta rijetko zastupljena tema. Koje su trenutne prepreke u uvođenju očevog dopusta?

Nažalost da. U Hrvatskoj do sada, izuzev upozoravanja nekolicine stručnjaka i aktivista, nije bilo ozbiljnije inicijative u tom smjeru. Teško je govoriti o konkretnim preprekama budući da nisu rađena detaljnija istraživanja na tu temu. Ono što mogu reći na temelju mog istraživanja provedenog za potrebu izrade doktorske disertacije jest da se do 2010. godine takva mogućnost nije nimalo razmatrala te se čak i isticalo da je „prerano za to“ i da očevi takvo pravo ionako ne bi koristili, pa nema smisla to niti regulirati. Dosta često se ističe i kako određena mogućnost korištenja dopusta za rođenje djeteta postoji i sukladno odredbama kolektivnih ugovora te Zakona o radu, ali ovdje moram napomenuti da je praksa poslodavaca u tom pogledu vrlo neujednačena, posebice u privatnom sektoru kojim dominira muška radna snaga. U konačnici, ne radi se o pravu na očev dopust kao zasebnom pravu što je u ovom slučaju iznimno bitno.

Općenito gledano, vjerojatno dio razloga nepostojanju rasprave na tu temu možemo pronaći u tradicionalnom poimanju roditeljstva, a dio vjerojatno i u razlozima financijske prirode budući da bi to tražilo određena izdvajanja iz državnog proračuna. Sve to može se iščitati i iz stajališta Hrvatske na prijedlog nove EU direktive o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja koja u konačnici predlaže uvođenje deset dana plaćenog očevog dopusta.

 

Kao ekspertkinja za socijalnu politiku, koji je Vaš stav o uvođenju očevog dopusta u Hrvatsku i na koji način bi očev dopust trebao biti uređen s obzirom na duljinu trajanja, visinu naknade i usklađivanjem s rodiljnim i roditeljskim dopustom?

Svakako pozitivan. Hrvatska je trenutno jedna od rijetkih europskih zemalja koje nemaju uređeno pravo na očev dopust.  Što se tiče samog trajanja dopusta, ovdje imamo jako malo istraživanja i teško je reći što je optimalno. Ono što nam postojeće studije govore jest da već 14 dana dopusta čini razliku i ima pozitivne učinke na, primjerice, raspodjelu obaveza u kućanstvu i količinu vremena koju očevi i nakon dopusta provode s djetetom.

Primjer susjedne Slovenije koja ima 30 dana očeva dopusta nije zanemariv, ali ovdje valja znati da je implementacija bila postepena, odnosno da se plaćeni očev dopust počinje uvoditi početkom 2000tih godina u puno kraćem trajanju te se postepeno produžava do 30 plaćenih dana 2018. godine. Tako, da bilo kakav pomak u tom smjeru može biti pozitivan.

Svakako bi se bilo dobro ugledati i na primjere zemalja poput Portugala gdje je dio očeva dopusta obavezan i mora se iskoristiti jednako kao što majka mora iskoristiti rodiljni dopust. To u konačnici i štiti radnika na tržištu rada i jamči mu pristup pravu te ostvarivanje prava ne ovisi o „dobroj volji“ poslodavca.

Što se tiče visine naknade,  istraživanja su tu jasna i dopust mora biti plaćen oko visine prethodne plaće da bi ga očevi u većoj mjeri koristili. Što se tiče ostalih elemenata, neke zemlje ograničavaju da se dopust koristi unutar par mjeseci nakon rođenja djeteta, dok neke ne i tu zapravo nema nekih jasnih preporuka, kao niti oko drugih elementa sheme dopusta poput fleksibilnosti.

 

Ivana Dobrotić, docentica na Katedri za socijalnu politiku pri Studijskom centru socijalnog rada na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Znanstvena je suradnica pri Centru za istraživanje skrbi, tržišta rada i nejednakosti Sveučilišta u Sheffieldu (CIRCLE) te članica međunarodnih znanstveno-istraživačkih mreža International Network on Leave Policies and Research i FEWS – The Future of European Welfare Systems. U svojstvu eksperta surađuje s ministarstvima, Europskom komisijom, Europskim institutom za rodnu ravnopravnost (EIGE), Agencijom Europske unije za temeljna prava (FRA), UNDP-om i UNICEF-om. Autorica je više radova i studija koje tematiziraju različita pitanja iz područja komparativne socijalne politike, posebice područja obiteljske politike, ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja, rodne ravnopravnosti i antidiskriminacijskih politika, objavljenih u domaćim i inozemnim časopisima i knjigama.