Očinstvo danas u Hrvatskoj: razgovor s Linom Đulvat

Kako biste okarakterizirali očinstvo u Hrvatskoj danas?

Promjene su svakako vidljive, današnji očevi su u velikoj mjeri uključeni u odgoj svoje djece iako još uvijek postoje obitelji sa tradicionalnom podjelom uloga gdje je briga o djeci i dalje briga majke.

 

Kako se očevi mogu aktivnije uključiti u brigu i odgoj djece u prvim mjesecima rođenja djeteta?

Očevi mogu biti uključeni u svaku aktivnost i skrb o djeci izuzev dojenja. Idealno bi bilo kada bi očevi bili u mogućnosti boraviti s djetetom neko vrijeme bez odlaska na posao. Tada bi bili u prilici posvetiti se ponajviše očinskoj ulozi i razvijati povezanost s djetetom. Ponekad  čujem da očevi odlaze spavati u drugu sobu kako ne bi čuli djetetov plač i kako bi sutra odmorni odlazili na posao. Ne želim generalizirati niti umanjiti važnost sna za svakodnevno funkcioniranje, no svejedno bi željela osvijestiti da nekoliko neprospavanih noći može uvelike doprinijeti povezanosti kako oca s djetetom tako i zbližavanja partnera na jednoj novoj razini – roditeljskoj. Stoga riskirajte povremeno koju noć i sudjelujte u tzv. noćnom roditeljstvu.

 

Koje su psihološke prednosti aktivnog očinstva za oca i dijete u prvim mjesecima rođenja djeteta?

Najveća dobrobit je izgradnja odnosa. U prvim mjesecima svakako se najlakše i najbrže stvaraju temelji povezanosti između roditelja i djece. Odgovarajući na djetetove potrebe, razvija se temeljna povezanost koja je nužna za zdravi razvoj djeteta. Otac aktivnim sudjelovanjem svakako razvija svoje roditeljske kompetencije i motiviranost za roditeljstvo time što dobiva zadovoljno dijete odnosno dijete koje reagira na njegove inpute. Omogućavanjem očevima da u prvim mjesecima djetetova života budu aktivno i cjelodnevno uključeni u djetetov život uvelike će se pridonijeti razvoju njihove trajne povezanosti. Prvi mjeseci djetetova života predstavljaju najvažnije razdoblje u stvaranju povezanosti. Imajući to na umu možemo vidjeti koliko je roditelj koji je s djetetom u tome periodu kod kuće u prednosti pred onim roditeljem koji se u djetetov život uključuje u kasnim poslijepodnevnim satima. Izuzetno je važno da društvo omogući i drugom roditelju da u tom najvažnijem periodu uspostavljanja trajne privrženosti i povezanosti prilika za to bude pružena i jednom i drugom roditelju.

 

Očev dopust, odnosno odlazak očeva na plaćeni dopust nakon rođena djeteta, standard je u većini država Europske unije. Na koje načine bi uvođenje očevog dopusta u Hrvatskoj utjecalo na oca, partnera/icu i dijete?

Utjecaj vidim kao veoma značajan, dugoročno doprinosi boljoj raspodjeli odgovornosti. Zanimljivo je primijetiti kako su uloge u obitelji u posljednjih nekoliko desetljeća značajno promijenile, jedna plaća više nije bila dovoljna za uzdržavanje obitelji i žena se morala uključiti u tržište rada. Istovremeno, briga oko djece i domaćinstva ostala je u nekoj mjeri i dalje njena odgovornost. Uvođenjem očevog dopusta jasnije bi se i usudila bih se reći, brže, usvojila nužna promjena i na tom planu odgovornosti za dijete.

Preuzimanjem odnosno dijeljenjem odgovornosti za obitelj i djecu napravili smo značajan doprinos u kvaliteti partnerskih odnosa koji također prolaze kroz stanovitu krizu. Prevelika odgovornosti i iscrpljenost majke u obiteljima gdje one primarno brinu o djeci utječe generalno na nezadovoljstvo partnerstvom.

Imati dva brižna i zainteresirana stalno prisutna roditelja za dijete je bogatstvo samo po sebi. Uzevši u obzir različitosti među partnerima dijete ima mogućnost identificirati se sa ponašanjem oba roditelja koja nerijetko mogu biti različita. Ako jedan roditelj pretjerano brine i štiti dijete ono će vjerojatno razviti anksiozna ponašanja u životu, no ako ima drugog roditelja koji je opušten i istovremeno aktivan  u djetetovu odrastanju dijete će imati iskustvo drugačijeg pogleda na život što doprinosi lakšoj prilagodbi i većoj otvorenosti prema promjenama i rastu i razvoju.

 

Koje bi se pozitivne promjene u djetetovu odrastanju manifestirale u slučaju očeve prisutnosti u ranoj dobi?

Ovdje možemo naglasiti različitosti između majki i očeva u pristupanju prema djeci. Majke su generalno okrenute prema brizi i njezi djeteta, čine radnje kontinuirano poštujući i prilagođavajući se djetetovoj svakodnevnoj rutini. Usmjeravaju dijete na učenje novih vještina. Očevi su manje strukturirani u tome, više su orijentirani na iskustvenu igru, mogu biti spontaniji. Pristupaju djetetu svaki puta na drugačiji način i često u igri koriste cijelo tijelo. Neke uobičajene radnje kao što je prematanje pelena ili kupanje mogu pretvoriti u dobru zabavu. Takav pristup koji je drugačiji, no jednako važan kao majčin pozitivno utječe na djetetov razvoj.

 

Zašto je uopće važan prisan odnos oba roditelja s djetetom u ranoj dobi?

Pored važnosti ostvarivanja i njegovanja bliskih odnosa uopće kako bi se dijete osjećalo sigurno, zaštićeno i poticano u rastu i razvoju, valja istaknuti i važnost identifikacije sa oba spola sa svim karakteristikama koje ono nosi. Na razini roditelja, podjela brige i odgovornosti daje mogućost da svatko daje najbolje od sebe.

 

Kakve se promjene dešavaju u dinamici partnerskog odnosa kod ravnopravne raspodjele brige o djetetu?

Ravnopravna raspodjela brige o djetetu doprinosi generalno ravnopravnoj raspodjeli odgovornosti, a to je jedna od glavnih značajki zadovoljavajućeg odnosa. Potiče partnerstvo, a ne rivalstvo, partneri rastu i razvijaju se.

 

Iz svojeg iskustva kao psihoterapeutkinja koja radi na unapređivanju partnerskih odnosa i odnosa u obitelji, koji problemi proizlaze iz neaktivnosti očeva u brizi i odgoju djeteta?

Najčešće se takav izostanak angažmana doživljava kao nezainteresiranost za obitelj, partnerski odnos i roditeljstvo. Možda u nekom manjem broju slučajeva možemo govoriti o tome kao uzroku, no ono o čemu je zapravo riječ je o strahu od preuzimanja odgovornosti. A odgovornost je usko povezana sa očekivanjima koje imamo od samog sebe ili drugih od nas. Danas se roditeljstvu posvećuje izuzetna pažnja, literatura o odgoju ima napretek, govori se neprestano o čemu sve treba voditi računa odgajajući i njegujući tek rođeno biće i s time je pritisak na roditelje veoma velik. Kako nam je roditeljstvo svima važno naravno da se trudimo ispuniti sve zahtjeve i očekivanja. Čak i kad bi to bilo moguće, na tom putu potrebna nam je podrška, a ono što češće u praksi mogu vidjeti da podrške nema, već je prisutno natjecanje u tome tko je bolji roditelj. To natjecanje je prisutno i unutar obitelji i izvan nje.

 

Za koja su iskustva očevi na emocionalnom planu zakinuti zbog manjka državne inicijative da se podrži plaćeni dopust očeva?

Dijete se u prvoj godini života najbrže razvija. Svatko tko je roditelj zna što znači doživjeti podizanje glavice, okretanje, sjedenje, puzanje, prvi zubić, prva riječ… To su neponovljiva iskustva i za svakog roditelja veoma bitna. Gledati dijete kako raste, prepoznavati i odgovarati na njegove potrebe roditeljima pričinjava beskrajno zadovoljstvo i čini ih generalno zadovoljnijima životom. Omogućavanjem prava na očinski dopust dajemo očevima priznanje koliko je njihova uloga važna i nezamjenjiva, ohrabrujemo ih u toj ulozi i time svakako doprinosimo kvaliteti odnosa s djetetom i odnosu između partnera.

 

Na koje se načine može aktivirati očeve za brigu i odgoj djece?

Ja bih tu možda skrenula pozornost na i aktivaciju majki po tom pitanju. Neaktivnost očeva nije samo odgovornost njih samih. Ponekad može biti rezultat pojačane aktivnosti majke. No, da se ne bi pogrešno razumjeli, pojačana aktivnost odnosno angažman majki nerijetko je rezultat upravo neaktivnosti očeva. Ono što hoću reći da je kod odraslih ljudi raspodjela odgovornosti odgovornost i jedne i druge strane. Ako je majka nezadovoljna neaktivnošću oca, važno je da se upita što je to što ona čini da takvoj raspodjeli pridonosi. Ako se pak otac osjeća nedovoljno uključen može se pitati koja je njegova odgovornost u tome.

Vrijedi napomenuti da majka rođenjem djeteta kojeg je nosila devet mjeseci ne treba činiti mnogo kako bi se nastavila povezivati sa svojim djetetom. Dijete se gotovo redovito umiruje na majčinim rukama, dok otac tu vrstu povezanosti tek treba ostvariti. A on to može jedino ako za to postoji nepodijeljeno i samo njihovo vrijeme u koje nitko drugi ne uskače.

Povremeno naletim na web stranice za očeve, grupe za očeve na društvenim mrežama i mislim da je to sjajna stvar. Razne kampanje koji osvještavaju važnost tog odnosa su izvrsna stvar. Teško mi je povjerovati da očevi na to ne bi reagirali ikako drugačije nego pojačanim angažmanom i većom motiviranošću.

 

Postoji li trend promjene kod mladih očeva u usporedbi sa starijim generacijama?

Postoji, mladi očevi su sve više angažirani u roditeljstvu i većini je želja da budu bolji roditelji od roditelja kakve su oni imali. Pri tome ne mislim da njihovi roditelji bili loši već je bio različit pogled na roditeljstvo generalno u kojem su očevi nerijetko bili manje uključeni.

 

Koji bi savjete dali novim roditeljima o podjeli uloga u roditeljstvu?

Roditelji su sto posto odgovorni za odnos koji imaju s djetetom. Roditeljstvo nije uvijek lako. Zna biti poprilično zahtjevno i izazovno. Pripremajući se za roditeljstvo otvoreno pričajte i o tome. Jer upravo su to momenti kada dolazi konflikata između partnera. Otvorite prostor da jednom drugom možete pokazati koliko vam je ponekad teško. Ne osuđujte se. Ako vam je teško to nikako ne znači da vam nije stalo do obitelji. Tolerirajte jedno drugo u podjeli odgovornosti. Zajednička odgovornost ne znači ujedno i reagiranje na isti način. Unesite svoje specifičnosti, no istovremeno  pomognite jedan drugome u povezivanju umjesto da se međusobno optužujete.

 

Lina Đulvat je gestalt psihoterapeutkinja, s višegodišnjim iskustvom u grupnom i individualnom radu s pojedincima na unapređenju kvalitete života, razvoju vlastitih potencijala, partnerskih odnosa, odnosa u obitelji, te profesionalnog razvoja.

Voditeljica je brojnih radionica i predavanja na teme osobnog razvoja te odnosa u obitelji.

Inspirirana vlastitim razvojem i iskustvom dodatno se educirala u područjima trudnoće, poroda i roditeljstva, pa jedan dio profesionalnog usmjerenja ostvaruje u tom području. Također, radi sa ženama koje pate od poslijeporođajne depresije individulano, te vodi grupe podrške. Jedna je od autorica  UNICEF-ovog projekta “Telefončić” – savjetovališta za roditelje djece predškolske dobi te njegova dugogodišnja voditeljica.

Edukaciju iz gestalt psihoterapije završila je pri IGW Institutu iz Würzburga.  Od 2007. godine je pridruženi, a od 2014. punopavni član Društva geštalt i integrativnih psihoterapeuta Hrvatske. Dodatno se educirala za rad s djecom i mladima. Kontinuirano se educira u području psihoterapije, te pohađa superviziju individulano i grupno. Trenutno pohađa edukaciju za gestalt supervizora.

Inspiraciju za sve što radi i stvara pronalazim kroz odnose s najbližima,  ponajviše  s partnerom i djecom.