Vrlo često razgovaramo o emocijama i njima se prepuštamo. Iako je u našem društvu to češće “radnja” rezervirana za majke i njihov odnos s djecom, mi se na to ne obaziremo. Često se grlimo i mazimo te sam zbog toga siguran da zna da u meni ima svu moguću zaštitu i podršku i što je najvažnije svoju “sigurnu zonu”.
Emocionalnu povezanost sa svojim djetetom prvi sam puta osjetio odmah nakon što sam ga primio u naručje, nekoliko trenutaka nakon samog poroda. Bio je to trenutak koji je mene promijenio kao osobu u potpunosti, sve ono što mi je bilo bitno i sve ono čemu sam težio je dobilo drugu dimenziju. Adrian je postao moj novi svijet, bio je bitan samo on – to se do danas nije promijenilo. Iako se ta povezanost tada očitovala tek kroz dodir kože i boju glasa, ona je bila posve jasna. Dana, kada je već “velik” sedmogodišnjak, ništa ne moramo govoriti ili raditi . Pogled je dovoljan da gotovo sve bude posve jasno. a zagrljaj je najčešća i najbrža intervencija za one svakodnevne izazove bili oni dobri ili loši.
Od prvog dana usmjeravamo ga da jasno izrazi svoje emocije te da doma nema potrebe i prostora za njihovu selekciju i kontrolu, što ne vrijedi za izražavanje emocija izvan doma – naravno. Vrlo često razgovaramo o emocijama i njima se prepuštamo. Iako je u našem društvu to češće “radnja” rezervirana za majke i njihov odnos s djecom, mi se na to ne obaziremo. Često se grlimo i mazimo te sam zbog toga siguran da zna da u meni ima svu moguću zaštitu i podršku i što je najvažnije svoju “sigurnu zonu”.
Važno je znati i razumjeti razloge nastanka tuge i ljutnje, ali i sreće kod vlastitog djeteta jer nam ta saznanja mogu uvelike pomoći u odgojnom ali i emocionalnom usmjeravanju.
Što se tiče načina kako izgrađujemo emocionalnu bliskost, ponajprije su to zajedničke aktivnosti. Kada smo sami jako puno razgovaramo, a kroz razgovor dobijem i određene emocije. Na taj način svaki put mogu saznati nešto novo i doznati puno o njegovom emocionalnom stanju, nakon čega mogu prilagoditi aktivnosti njemu, njegovim potrebama i interesima kako bi od našeg zajedničkog vremena “dobio” najviše. Važno je znati i razumjeti razloge nastanka tuge i ljutnje, ali i sreće kod vlastitog djeteta jer nam ta saznanja mogu uvelike pomoći u odgojnom ali i emocionalnom usmjeravanju. Isto tako smatram da su pohvale djetetu nešto što je neophodno kod emocionalnog povezivanja, kod davanja pohvala osim ponosa i sreće kod djeteta, razvija se i motivacija, a ona kod nas roditelja uglavnom izaziva ponos i zadovoljstvo učinjenim.
Drugim tatama savjetovao bih da, prije svega, otpuste sve kočnice i stereotipe i da pokažu svom djetetu što osjećaju prema njemu. To nikako nije sramota i neprimjereno, već baš naprotiv.
Lekcija roditeljstva bilo je nebrojeno, ali mi je nekako nateže palo postavljanje granica raznoraznim situacijama. Kada kao ja želiš imati više prijateljski, a manje autoritativan odnos sa djetetom, onda postavljanje granica zna biti problem. Pogotovo kada imaš vrlo inteligentno dijete koje zna “gdje si slab”. Onaj najteži dio je raspoznavanje trenutka kada sam ja tata, a ne prijatelj. Kako sam rano ostao bez oca i kako su mi određene emocije vezane za odnos oca i sina bile malo “nejasne” i strane, želim da moje dijete to nikada ne osjeti. Zato često u malo vremena želim napraviti i izraziti se jako puno.
Drugim tatama savjetovao bih da, prije svega, otpuste sve kočnice i stereotipe i da pokažu svom djetetu što osjećaju prema njemu. To nikako nije sramota i neprimjereno, već baš naprotiv. Djeca vole i žele vidjeti emocije očeva, samo je vrlo često problem što očevi, za razliku od majki, puno više i češće dvoje o svojim reakcijama i iskazu emocija prema djetetu, razmišljajući pri tome o činjenici kako to izgleda “sa strane” jer je kolektivno mišljenje da su emocije kada se radi o nama muškarcima i dječacima rezervirane za one slabe. Dokle god je to tako, brojna djeca će ostati uskraćena za zagrljaj i poljubac oca i vrlo često će to biti i njihov primjer za odgoj vlastitog djeteta u budućnosti. Ono što mene tješi je činjenica da se taj trend definitivno mijenja.