Kroz cijelo ovo vrijeme mnogo sam učio o samome sebi, o novim emocijama (ili drugačijem intenzitetu poznatih emocija) kao i radio na osvještavanju toga kakvim me Toni vidi.
Iako su me emocije i hormoni preplavili otkad sam prvi put Tonija primio u ruke, mislim da će mi ti prvi dani pa čak i tjedni do kraja života biti surealni i u magli. Previše brige za tako krhko biće i takav miks emocija da ih je bilo teško uopće shvatiti i procesuirati. Zato kada razmišljam o svojoj povezanosti s djetotom većinom razmišljam o malo kasnijem periodu, onim momentima gdje sam ga prvi put nasmijao ili kad bi prvi put pružio ruke prema meni.
Važno mi je da mu pokažem da je u redu biti tužan ili umoran i da je važno naći što nas ispunjava. Ja imam tu sreću da je to upravo on – pa mu to i govorim.
Tada sam doista osjetio onaj nagon kojeg mnogi spominju – da ću za to dijete biti spreman napraviti sve što treba da bude sretan. S njegovim rastom (trenutno ima godinu i 8 mjeseci) i razvojem slijedile su i druge emocije. Ponos na sve njegove uspjehe, tuga kada bi ga nešto boljelo, a ja mu nisam mogao pomoći, kao i sreća kada bi on bio sretan. Kroz cijelo ovo vrijeme mnogo sam učio o samome sebi, o novim emocijama (ili drugačijem intenzitetu poznati emocija) kao što sam i radio na osvještavanju toga kakvim me Toni vidi.
S obzirom da nisam previše fizički prisutan (ne živim s Tonijem i njegovom majkom) onda mi je još važnije da svaki trenutak iskoristim, radi fizičke, ali i emocionalne bliskosti. Koliko se god trudim biti na 100% svake sekunde s Tonijem, toliko mi je važno da mu pokažem da je u redu biti tužan ili umoran i da je važno naći što nas ispunjava, a ja imam tu sreću da je to upravo on pa mu to i govorim.
Također, kao roditelji aktivno razmišljamo o tome da ga ne tjeramo od emocija, ako ga nešto boli i plače mu se, onda je u redu da plače. Mi kao roditelji trebamo biti tu da osjeti da u tome nije sam te da smo mi uz njega i kad je sretan i kad je tužan.
Većina muškaraca je odgajana s idejom da moraju biti „snažni“ i da sve moraju „popravljati“ pa nam je, vjerujem, naučena reakcija da moramo reći djetetu da se ne boji ničega.
Drugim i budućim tatama bih svakako preporučio da aktivno razmišljaju o emocionalnim potrebama i prostoru za rast svog djeteta. Većina muškaraca je odgajana s idejom da moraju biti „snažni“ i da moraju „popravljati“ sve pa nam je, vjerujem, i naučena reakcija da moramo reći djetetu da se ne boji ničega, da ne plače ako se lupi ili, s druge strane, stavljamo maske na lice i skrivamo emocije da nas nitko (pa ni vlastito dijete) ne vidi ranjivima.
Djeca, pogotovo mala, uče i upijaju i kopiraju od nas, ako želimo emocionalno zdraviju djecu pa time i cijelo društvo, važno je da prihvaćamo svoje emocije, da se povežemo s djecom i osnažimo ih za emocionalni rast i razvoj.